bako moja...
...gledam je onako smušenu,jadnu,na rubu života... bez nade da će biti bolje... bore joj izbrazdale lice od tuge,od patnje kroz život... ruke joj tvrde,teške od umora,od godina rada. izgubila je sjaj u očima,sve neko sivilo gdje je nekad bilo vedro plavo...samo suze na licu od nemoći. moli se za sutra,da prođe još jedan dan... zatekla sam ju u polumraku sobe sa jednom prigušenom lampicom kako sjedi na rubu kreveta pognute glave i skrušenih ruku,moli za svoje novo sutra...
šta da joj kažem da joj bude bolje,kad samo želi da se svrši sve i da se riješi boli i patnje,sama se predaje. nemogu joj pomoci,rijeci joj ništa ne znace...ono što je nekad bio temelj obitelji koji nas je sve nosio na svojim leđima sada je samo jedna stara nemočna baka... moja baka.
danas sam ju gledala možda posljednji put,možda posljednji put sam čula njezin glas,dodirnula je toplu,njezinu meku kožu,one plavo sive tužne oci,mozda sam joj posljednji put rekla baka...
jedina je koju imam,jedina za koju znam,ona me čuvala i pazila,pokušavala me nauciti lijepim stvarima i usaditi mi neke vrijednosti,za sve nas uvijek je tu bila, a sad osjecam kako nestaje i ne zelim se probuditi i shvatiti da nje nema...
ne želim da ode...
za sve ti hvala bako najzdraža...
